PM* BLOG

Neočekivana priča o svjetlu


Neočekivana priča o svjetlu

Prije nekoliko godina upoznala sam divnu djevojčicu. Na moju sreću još se družimo, ona je meni pravi učitelj-majstor, a ja njoj pravi učenik, barem tako mislim, onaj koji je spreman učiti, upiti, primati, razumjeti, ne samo slijepo slijediti. Volim je kao mentora. Nikada mi ne daje pravila, obrasce, ne pokazuje mi put. Ona mi daje svjetlo i kaže: „Uzmi ga, da vidiš mrak.“ Pa ne lutam kao mnogi. Uostalom ona zna da će mi svjetlo uvijek pokazati put, ne treba mi mapa. Moj put je ionako drugačiji od njenog. Postojanje se nikad ne ponavlja, svako od nas je jedinstven. Zna ona to dobro, zato je volim. I začudo, u ovoj nakupini tuđih mišljenja na svakom milimetru našeg daha, ona ne robuje nikakvim društvenim mrežama. Zna ona da život može bez njih, da joj je život ljepši bez njih. Zadovoljna je sobom, zato se ne hvali. A imala bi s čime da hoće. Za sebe tek skromno kaže da ima nepresušnu maštu, kreativne ruke i VELIKO SRCE. Voli...

PM HAIKU - MEĐU KNJIGAMA


PM HAIKU - MEĐU KNJIGAMA

Među knjigama Čuje se smijeh ljudi – "DISASTER - dijagnoza modernog biznisa"

PROKLETI LJUDSKI ROD KOJI PREUVELIČAVA SVE ŽIVO


PROKLETI LJUDSKI ROD KOJI PREUVELIČAVA SVE ŽIVO

Pisao je (uvijek) iskreno Charles Bukowski: „Pisanje nikada nije bilo neki rad za mene. Bilo je, otkad pamtim, uvijek isto: uključim radio na stanicu klasične muzike, pripalim cigaretu ili tompus, i otvorim bocu. Mašina je radila ostalo. Trebalo je samo da budem tu. Takav postupak omogućavao mi je da nastavim i onda kada je sam život vrlo malo pružao, kada je sam život bio horor-šou. Uvijek je postojala mašina da me utješi, da govori sa mnom, da me zabavi, da spasi moje dupe, da ga spasi od ludnice, od ulica, od sebe.“ Zvuči tako lako, kada to kaže jedan od najvećih američkih pisaca, iskrena spisateljska mrcina za koju su znali reći da je od onih koji “nema vremena za metafore, nego ide odmah do kosti...”. Zvuči tako lako, jer je i bilo. Bukowski je jedan od rijetkih kojima nikada nije bilo teško prihvatiti istinu u ovakvom svijetu preplavljenom nebitnim informacijama, globalnim predstavama nakaza, kaosa…u kojem ćemo ionako, kako kaže Bukowski „svi umrijeti, svi, kakav cirkus! Samo to bi nas trebalo natjerati da...